Slum u Mihaćevoj Dragi

Socijalna topografija urbanog teritorija prepoznatljiv je element starih gradova predindustrijskog doba čije je stanovništvo istodobno bilo podijeljeno klasno, etnički i vjerski tako da su pojedine društvene grupe, frakcije zauzimale određene, često odvojene i diferencirane prostore grada.

Urbani fenomen socijalne topografije urbanog teritorija isto tako dolazi do punog izražaja u novijim gradovima industrijskog društva. Svakome je poznata socijalna segregacija siromašnih i bogatih stambenih četvrti modernih gradova. Primjera ima obilato: London, Pariz, Beč, Genova, Zagreb (npr. siromašna naselja Kustošija, Dubrava, Trešnjevka, Trnje i bogata naselja Cmrok, Tuškanac, Šalata, Pantovčak). Klasno-socijalno, a ponekad i etničko zoniranje, jedna je od elementarnih karakteristika razvijenog grada industrijske civilizacije i neizbježna posljedica društvenih odnosa. Mehanizam formiranja klasno-socijalnog zoniranja u modernom gradu može funkcionirati poticanjem od strane raznih činilaca, no većinom stvarna kvaliteta gradske lokacije određuje teritorijalnu segregaciju stanovanja realiziranu putem različitih vrijednosti zemljišne rente, regularnom prihodu od zemljišta koji od svojih vlasnika ne zahtijeva nikakve poduzetničke djelatnosti.

Nakon prosperiteta koji nastupa potkraj XVIII. stoljeća kada se Rijeka naglo povećava i širi izvan gradskih bedema najprije prema Rječini i obali, te duž obale prema zapadu, s razvojem kapitalizma i industrije, ali ponešto zakašnjelim, socijalna segregacija urbanog prostora Rijeke isto tako je poprimila vid uočljive teritorijalnosti uz istovremeno sve veće prostorno širenje grada na istočnoj obali Rječine prema Sušaku. Nasipavanjem mora grad dobiva potrebne površine za smještaj luke, skladišta, ranžiranje vlakova, manipulaciju tereta i roba i organiziranje modernog poslovnog centra, a nove impozantne građevine smještaju se u netom osnovanu mrežu širokih gradskih ulica, trgova i proširenja (nova urbana regulacija A. Gnamba).

Međutim, unutar administrativnih granica Rijeke nastale su u opisanom razvoju grada i dodatne prigradske četvrti bijede, zastrašujući slumovi, područja potpuno divlje i nekontrolirane izgradnje o kojima se u Rijeci općenito vrlo marginalno i skromno raspravljalo.

Ipak, ta se područja mogu sasvim precizno locirati u predjelima kraj gradskih naselja Škurinje (Mihačeva Draga) i Pehlin. Za razliku od slumova velikih europskih i sjevernoameričkih gradova ili latinskoameričkih favela, barriada i pueblosa, naši slumovi nikad nisu dosegli veliki teritorijalni opseg niti su postali politički ili javni problem, pa ipak su bitno doprinijeli socijalnoj diferencijaciji grada i ostavili vrlo jasan i po vanjskim obilježjima vidljiv i neugodan dojam u gradskom prostoru.

Divlje naselje u udolini Mihačeve Drage i Pehlina nastalo je kao posljedica masovnog ruralnog egzodusa poslije 2. svjetskog rata bez usporednog razvoja proizvodnih kapaciteta ondašnje Rijeke sposobnih da ga asimiliraju. Predstavljaju neplanski i spontano nastale stambene prostore, ustvari quasi-permanentna, periferna naselja obitavana izrazito siromašnim stanovništvom bez doglednih perspektiva za dobivanje potrebnih komunalnih usluga i ostvarivanje osnovnih higijensko-zdravstvenih i stambeno-komunalnih uvjeta.

Isto su tako i sociološki periferna. Stanovnici koji tu stanuju vlasnici su provizornih kućica, drvenih improviziranih straćara pokrivenih limom ili krovnom ljepenkom, ali nisu i legalni vlasnici ni posjednici zemljišta. Oni imaju minimalna sredstva za život, ali ne sudjeluju u društvenom životu grada. Posjedujući ilegalnu lokaciju u slaboj su poziciji da zahtijevaju prava poput ostalih građana.

Ovom urbanom akcijom predlaže se što hitnije rješavanje ovog javnog i prostornog problema.